Prethodni dobitnici nagrade

U sklopu Tjedna cjeloživotnog učenja dodjeljuju se i nagrade “Maslačak znanja“. Glavni cilj nagrade je isticanjem i promoviranjem životnih primjera odraslih polaznika različitih programa i oblika učenja potaknuti i motivirati sve građane/ke u Republici Hrvatskoj da se uključe u neki oblik učenja i obrazovanja. Nagrada se sastoji od male skulpture, povelje i vaučera u vrijednosti od 7.000,00 kuna za besplatno pohađanje programa obrazovanja po izboru dobitnika. Proteklih godina nagrada Maslačak znanja je postala jedna najvažnijih i najprepoznatljivijih sastavnica Tjedna cjeloživotnog učenja. Pokazalo se da upravo osobni primjeri pojedinaca koji su se, usprkos nepovoljnim uvjetima i okruženju koje nije uvijek bilo dovoljno poticajno, odlučili za obrazovanje, izuzetno motiviraju druge da krenu njihovim stopama.

Promotivni film o našim dobitnicima pogledajte ovdje.

Do 2019. godine, nagrade “Maslačak znanja” su dodjeljivane osam puta, 2011., 2012., 2013., 2014., 2015., 2016., 2017. i 2018. godine. Ovdje možete ukratko pročitati o dosadašnjim dobitnicima nagrade.

2018.

Goran Đurđević (1971.)

Goran Đurđević pripadnik je romske nacionalne manjine i prvi deklarirani Rom u demokratskoj  Hrvatskoj sa završenom visokom stručnom spremom. Od tada je, kroz sve funkcije koje je obnašao, poticao pripadnike romske nacionalne manjine na obrazovanje, odnosno učenje u kojemu sudjeluje i sam. Osnivač je i član predsjedništva Stranke Roma Hrvatske (1991.), a osnovao je i udrugu Roma na prostoru Bjelovarsko-bilogorske županije (2000.). Pokrenuo je tradicionalnu manifestaciju Dani romske kulture – Gypsi wekend u gradu Bjelovaru. Na romski jezik  prevodi stalne povijesno-dokumentarne izložbe autohtonih hrvatskih Roma te I. Romski katekizam u Europi, koji je Hrvatska biskupska konferencija tiskala i prezentirala (2005.) Suautor je dvojezične knjige Paramiče-priče za djecu i mladež (2006.) Također je autor trojezične izložbe stalnog povijesno- dokumentarnoga postava o povijesti Roma (2007.) Suradnik na prvom Hrvatsko-romskom rječniku izdanom u studenome  2008. godine.nacionalne manjine na obrazovanje, odnosno učenje u kojemu sudjeluje i sam.

Goran Đurđević aktivan je i kao član radne skupine za praćenje i provedbu akcijskog plana Desetljeće za uključivanje Roma 2005.-2015. te kao član radne grupe u projektu ka kvalitetnijem obrazovanju i poboljšanju zapošljavanja Roma u RH sa Finskim sveučilištem University of Jyvaskyla. Idejni je osnivač, voditelj i volonter  I. Romske kuće u Hrvatskoj, budućeg Kulturno-edukacijskog hostela (2010.) 2011. godine izabran je za glasnogovornika krovne romske udruge Centar za integraciju Roma u Europskoj Uniji Zagreb.

Vrlo je aktivan kao volonter – prevoditelj za većinu pisane građe na romski jezik za romske zajednice, državne urede, različite organizacije, glazbene i književne umjetnike širom Europe te kao simultani prevoditelj na različitim konferencijama i seminarima u Hrvatskoj i Europi.

Boris Rozman (1979.) 

Nakon završene srednje Trgovačke i komercijalne škole Davor Milasu Osijeku, smjer Prodavač, u trogodišnjem trajanju, Boris je odlučio upisati prekvalifikaciju u zvanje Komercijalist u istoj školi. To mu je omogućilo zapošljavanje na radnom mjestu prodavača/blagajnika u dm-drogerie markt d.o.o., gdje je nakon nekoliko godina napredovao do mjesta zamjenik poslovođe te ubrzo i poslovođe prodavaonice na čijem je čelu bio šest godina.

Prijelomni trenutak karijere dogodio se 2010. godine upisom studija Sveučilišnog stručnog studija računovodstva i financija Sveučilišta u Splitu, Nastavni centar Zagreb, gdje stječe naziv Prvostupnik ekonomije, računovodstva i financija. Obrazovanje nastavlja 2013. g. upisom na Diplomski specijalistički studij Menadžment bankarstva, osiguranja i financija na Sveučilištu  Libertas i postaje Stručni specijalist ekonomije. Tijekom svoje uzlazne karijere radio je u različitim tvrtkama kao komercijalist, potom kao voditelj prodaje  i voditelj tržišta. Od 2016. g. do danas zaposlen je kao direktor Facility managementa u tvrtki Fina gotovinski servisi d.o.o. Boris je svojom osobnošću, poduzetnošću, aktivnim usavršavanjem i cjeloživotnim učenjem od učenika trogodišnje škole postao direktor. Svestran je i na  drugim područjima života te aktivno  volontira u Centru za inkluzivne radne aktivnosti. 2017. godine gostovao je i kao predavač u Trgovačkoj i komercijalnoj školi Davor Milas u Osijeku, u okviru 11. Tjedna cjeloživotnog učenja gdje je učenicima i svojim bivšim nastavnicima ispričao svoj životni put te tom prilikom istaknuo: „Motivaciju sam pronašao tek onda kada sam postavio sebi pitanje. „Što je to što bih volio raditi u životu, što bi me činilo sretnim, a uz što bih imao vremena i za druge stvari koje me zanimaju?“ Jedini odgovor koji mi je tada dolazio jest da moram upisati i završiti studij, što sam i učinio, uz veliku potporu svoje obitelji.“ Boris Rozman je, prema riječima profesorice Tatjane Petrač iz Trgovačke i komercijalne škole Davor Milas u Osijeku, koja ga je i predložila za nagradu Maslačak znanja, primjer kako cjeloživotnim učenjem i usavršavanjem na formalnoj, neformalnoj i informalnoj razini obrazovanja osoba uspijeva ostvariti sebe i pridonijeti društvu u kojem živi na dobrobit svih.

Nadir Elhag (1983.)

Nadir ostvaruje iznimne rezultate kroz obrazovanje odraslih. Po završetku srednjoškolskog obrazovanja za vodoinstalatera, odlučuje se za prekvalifikaciju u programu pomorskoga nautičara, čime stječe uvjete za napredovanje u karijeri. Nadir je prije upisa u obrazovanje odraslih duže vremena bio nezaposlen, što ga je i potaklo na razmišljanje o novom pravcu svoga životnog puta. Veliki iskorak učinio je promijenivši mjesto boravaka i društveno okruženje, bez sigurne financijske potpore i obiteljskoga ozračja. Za školarinu je zarađivao radeći kao konobar i mornar na brodovima Jadrolinijine flote. Trenutačno još uvijek plovi kao mornar na brodu Marko Polo, na liniji Split – Ancona.

Nerijetko se susretao s poteškoćama i predrasudama zbog drugačije boje kože. Nadirov otac je kao državljanin Sudana svojevremeno studirao u Hrvatskoj, nakon čega se vratio u svoju domovinu. Uz školovanje koje sam financira, Nadir danas brine i o samohranoj majci.

Svojim iskustvom u obrazovanju odraslih Nadir svesrdno pomaže svojim radnim kolegama iz brodske kompanije te ih svojim primjerom motivira na pozitivne promjene i nastavak obrazovanja u pomorskoj struci. Upravo zbog toga za nagradu Maslačak znanja predložila ga je gospođa Natalija Palčić iz Ustanove za obrazovanje kadrova u pomorstvu – Kliper.

Zahvaljujući preporukama poslodavaca koji su prepoznali njegove kvalitete, upornost i motiviranost, kontinuirano je napredovao.  Pred samim je završetkom svoga školovanja koje je obavio u redovnom roku. Obrana završnoga rada zasigurno će mu donijeti napredak u sad već sigurnoj i perspektivnoj pomorskoj karijeri. Nakon odrađene kadeture čeka ga i međunarodno priznati poručnički ispit. Završetak izobrazbe za pomorskoga nautičara Nadir vidi kao sigurnu mogućnost zaposlenja i eventualnog nastavka školovanja na višim razinama pomorskoga obrazovanja, možda sve do časničkih zvanja u pomorskom zanimanju.

2017.

Klaudiji Gatarić (1989.) iz Jurovskog Borda, sela na samoj granici s Republikom Slovenijom, nakon završetka srednje ugostiteljske škole i prekvalifikacije za vizažisticu i dalje je nedostajalo adrenalina.Želja i volja za nesebičnim pomaganjem i spašavanjem ljudi i imovine postala je s godinama sve jača, a ciljevi sve viši. 2016. godine prelomila je u sebi te svoj hobi pretvorila u životni poziv, prijavivši se u Vatrogasnu školu – ustanovu za obrazovanje odraslih u Zagrebu, koju provodi Državna uprava za zaštitu i spašavanje. Nakon vrlo napornih fizičkih testiranja, uslijedila su dva mjeseca poligona, a onda i praksa u Javnoj vatrogasnoj postrojbi grada Karlovca. Tako je Klaudija postala prva i za sada jedina profesionalna vatrogaskinja u povijesti Karlovca! Danas je voditeljica muške seniorske ekipe, operativna članica DVD-a Jurovo, a od 2017. godine nosi titulu zapovjednice DVD-a, koju je zaslužila svojim radom i profesionalnošću.

Gordan Radić (1976.) sa srednjoškolskom diplomom za zanimanje telefonist dugi niz godina tražio je posao u struci. Uz povremeni rad na telefonskim centralama i u različitim pozivnim centrima za teleprodaju, uz sufinanciranje Zavoda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom zbog svoje slabovidnosti završava edukaciju za masera. Zahvaljujući svom općem znanju i vještinama 2015. godine zapošljava se kao projektni administrator u Zadruzi osoba s invaliditetom Relax. Glavna djelatnost zadruge bio je masažni centar koji zapošljava slijepe i slabovidne osobe. Omogućavanje zapošljavanja osobama s invaliditetom u zadruzi poboljšalo je kvalitetu života, osiguralo konkurentnost na tržištu rada te omogućilo aktivno uključivanje u društveni život i ekonomsko osamostaljivanje. Nakon stečaja zadruge, Gordan je zahvaljujući stečenome znanju i vještinama vezanim uz administraciju te edukaciji za masera, otvorio „Relax, masažni centar slijepih i slabovidnih“ u kojem zapošljava šest osoba, od koje pet s invaliditetom.

Sonja Šimatić (1958.) majka je troje djece koja se cijeli svoj život željela baviti profesijom vezanom uz likovnu umjetnost, no životne okolnosti odvele su je u nekom potpuno drugom pravcu. Upisala je Ekonomski fakultet, koji je s uspjehom i u roku završila. U struci nije nikada radila, već je cijelo vrijeme pokušavala pronaći neke kreativnije poslove. Dugi niz godina bavila se dizajniranjem ženske odjeće dok se u isto vrijeme i kontinuirano likovno usavršavala pohađajući sve u to doba dostupe tečajeve, poput tečaja crtanja i slikanja kod prof. Vjere Lalin te kiparstvo kod prof. Nikole Pećka. Prije petnaest godina konačno se u potpunosti posvetila slikarstvu te je, shodno svojim željama i ambicijama, otvorila i mali atelier – galeriju na otoku Visu. Unatoč cjelokupnom trudu i usavršavanju, osjećala je pomanjkanje formalnog znanja te je nastojala taj propust nadoknaditi dodatnim obrazovanjem. Kao jedina mogućnost ozbiljnog školovanja učinila joj se ‘Škola za crtanje i slikanje’ – Arthouse u Ljubljani. Bez obzira na udaljenost i česta putovanja uspješno je završila dodiplomski studij. Za diplomski studij odlučila je pokušati upisati znatno bolji i cjenjeniji fakultet u svojoj zemlji te podići razinu svoga obrazovanja na viši stupanj na diplomskom studiju slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Primljena je kao redoviti student u klasu prof. Rončevića i u lipnju ove godine brani diplomski rad. Njezina težnja za znanjem jedini je motiv, ali ujedno i elan koji ju pokreće. Sonja Šimatić je, prema riječima njezine kćeri koja ju je prijavila kao kandidatkinju za nagradu Maslačak znanja, primjer kako za obrazovanje nikada nije kasno te da životne želje ne treba zatomiti i odustati od snova već ih pokušati ostvariti, pa makar i u šezdesetim godinama.

 

2016.

Mirjana Reštigorac (1968.) nakon završetka osnovne škole nema mogućnosti za daljnji nastavak školovanja. Desetak godina radi kao pomoćna radnica u kuhinji, no nakon zatvaranja tvrtke ostaje bez posla. Početkom 2002. godine zapošljava se kao pomoćna radnica u administraciji u privatnoj ordinaciji dentalne medicine. Godine 2006. na Pučkom otvorenom učilištu u Zagrebu upisuje tečaj za njegovateljicu u trajanju od šest mjeseci. Učeći sadržaje obveznih stručnih predmeta od Anatomije, Fiziologije, Zdravstvene njege itd. shvaća koliko joj nova saznanja pomažu u obavljanju redovitih poslova na radnom mjestu, ali javlja se i želja za dodatnim usavršavanje u tom području. 2014. na prijedlog i podršku poslodavca i obitelji upisuje na Učilištu Ambitio – ustanovi za obrazovanje odraslih – program prekvalifikacije za stjecanje srednje stručne spreme za zanimanje dentalni asistent. Tijekom dvogodišnjeg obrazovanja uspješno usvaja različita stručna znanja nužna za obavljanje svog posla što joj naravno otvara nove vidike ali i životne prilike. Odlaskom radne kolegice u mirovinu zapošljava se na radnome mjestu dentalnog asistenta. Korist koju je dobila dodatnim usavršavanjem i školovanjem ne samo da se odrazila na podizanje njenog samopouzdanja već je utjecalo i na poboljšanje životnog standarda.

 

Neven Oršuš (rođen 1996.) osnovnu školu upisuje sa navršenih deset godina koju zbog životnih (ne)prilika ne uspijeva završiti u redovnom sustavu. Željan znanja i boljih mogućnosti u životu, uključuje se u osnovnoškolsko obrazovanje odraslih radi završetka osnovne škole pri Pučkom otvorenom učilištu Koprivnica koje uspješno i završava 2012. godine. Godine 2015. preko Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje pruža mu se mogućnost uključivanja u osposobljavanje za fasadera, što vrlo zainteresirano i motivirano prihvaća. Usprkos činjenici što je bio najmlađi polaznik programa osposobljavanja, svojim stavom i pristupom obrazovanju nametnuo se kao „pokretač“ cijele grupe te ga ostali polaznici prozivaju „predsjednikom grupe“. Potaknuti njegovim  primjerom, svi polaznici su na nastavu dolazili najmanje pola sata ranije, te s velikom voljom, marljivo ponavljali sadržaje od prethodnoga dana radi lakšeg svladavanja novih. Tijekom obavljanja praktične nastave zapazilo ga je dvoje poslodavaca od kojih je na kraju dobio i ponude za zaposlenje. Vrlo brzo nakon završetka osposobljavanja kod jednog od spomenutih poslodavaca se i zapošljava.

 

Marjeta Trkman Kravar (rođena 1958.) učiteljica je razredne nastave i turistička vodičica specijalizirana za rad s

osobama s invaliditetom. Vrlo uspješno je udjelovala kao volonterka na projektu Cook Look udruge UNUO, u Zagrebu od srpnja 2015. do ožujka 2016., koji je financijski podržanolo Ministarstvo turizma Republike Hrvatske. Počasna je članica Kluba profesionalnih turističkih vodiča Slovenije, na čiji poziv je sudjelovala u obrazovanju za pčelarskog turističkog vodiča u Pčelarskom savezu Slovenije. Organizira brojne terenske vježbe u Hrvatskoj. U radu se ističe svojom upornošću, fleksibilnošću te komunikacijskim i pregovaračkim sposobnostima. Stalno odlazi na dodatne edukacije i usavršavanja, redovito posjećuje razne radionice i tečajeve kako bi se dodatno usavršila i bila u mogućnosti kvalitetno obavljati svoj posao. Također je aktivna kao volonterka u Domu za starije i nemoćne osobe Maksimir te u Udruzi za promicanje istih mogućnosti (UPIM).

 

2015.

IVICA CIK

Ivica Cik (1965) nakon dvadeset pet godina radnog staža ostaje bez posla. Nije se obeshrabrio činjenicama o krizi zapošljavanja i predrasudama da poslodavci zapošljavaju pretežno mlade ljude, već je aktivno započeo s proučavanjem novih trendova i zanimanja. Prijavljuje se na pohađanje programa osposobljavanja za Montera autonomnih energetskih sustava iz obnovljivih izvora energije preko Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Nakon završetka programa uključio se u dodatne edukacije te je pohađao START UP seminare za poduzetnike početnike. Koristio je mjeru aktivne politike zapošljavanja te je otvorio vlastiti obrt. Svoje iskustvo cjeloživotnog učenja prenosi dalje te pozitivno utječe na sve koji su se našli u sličnoj situaciji.

SANDRA PEZIĆ

Sandra Pezić (1981.) stekla je temeljno obrazovanje u Njemačkoj gdje je završila osnovnu i srednju školu u ukupnom trajanju od 12 godina. Kako srednjoškolsko obrazovanje nije priznato u Republici Hrvatskoj Sandra upisuje i završava nekoliko programa. 2002. godine završava osposobljavanje za obavljanje poslova usmene i pismene komunikacije na njemačkom jeziku te srednjoškolsko obrazovanje za zanimanje prodavač. 2010. godine završava program prekvalifikacije za zanimanje komercijalist te stječe i uvjerenje o znanju stranog jezika. Program osposobljavanja za pomoćnika u nastavi završava 2014. godine. U Učeničkom domu Kutina radila je kao volonter za poduku njemačkog jezika. Krajem iste godine otvara i vlastiti obrt za poduku i prijevode uz potporu samozapošljavanja. Majka je troje djece u dobi od 10., 13. i 14. godina.

ANDREJA SEDLAR

Andreja Sedlar (1963.) je završila gimnaziju, a zatim i tekstilnu školu. Radila je u različitim industrijama te se okušava u mnogim poduzetničkim idejama. U međuvremenu postaje majka. U kasnim tridesetima, nakon određenog razdoblja nezaposlenosti, upisuje Visoku učiteljsku školu u Čakovcu nakon čega se zapošljava u dječjem vrtiću. U četrdesetpetoj godini života upisuje diplomski studij Ranog predškolskoj odgoja i obrazovanja na Učiteljskom fakultetu u Rijeci. U sklopu potprograma Comenius sudjeluje na stručnom usavršavanju na Malti nakon čega ju je organizator imenovao predstavnicom udruge za Hrvatsku. Također u sklopu eTwinning programa sudjeluje na stručnom usavršavanju u Rimu. U međuvremenu je imenovana mentoricom odgajateljica.

 

2014.

KRUNO TOPOLSKI

Kruno je kao šestogodišnjak došao u Dom za nezbrinutu djecu Lipik, gdje je proveo cijelo svoje djetinjstvo. Nakon završene srednje škole – smjer fizioterapeutski tehničar,  upisuje se na Medicinski fakultet Sveučilišta u Rijeci, te prvu godinu na smjeru fizioterapija završava s prosjekom 4,0!  U projektu „Okvirko“ Udruge „Igra“, SOS Dječjega sela Hrvatska i Dječjega doma Maestral iz Splita, čiji je cilj „Okvir za osnaživanje mladih koji su u procesu izlaska iz skrbi“ angažiran je u participaciji mladih te pružanju koordinirane i kontinuirane podrške mladima u posljednjoj godini života u skrbi i tijekom prve godine nakon izlaska iz skrbi. U sklopu projekta sudjelovao je i u snimanju edukativnoga filma “Okus skrbi”. Sudionik je mnogih edukacijskih  treninga vezanih uz unaprjeđenje životnih vještina. Volontirao je na specijalnoj olimpijadi za djecu i odrasle s najvećim stupnjem psihofizičkih poteškoća. U udruzi Oaza u Rijeci radi kao mentor, asistent u učenju i organizator slobodnoga vremena s beskućnicima, socijalno ugroženim i isključenim osobama, manjinama, posebno Romima u nužnome smještaju Grada Rijeke. Dobitnik je Rektorove nagrade Sveučilišta u Rijeci za “Studenta-volontera godine“. NA kongresima je predstavljao svoje radove poput „Jake strane mladih odraslih“ i „Terapija plesom kod Parkinsonove bolesti“. Kroz projekt CARE–A-NET bavi se promicanjem zapošljavanja, socijalnog uključivanja i unaprjeđenja kvalitete života mladih koji izlaze iz alternativne skrbi – domova za djecu i mladež, odgojnih domova i udomiteljskih obitelji.

VERICA ELVEĐI

Verica Elveđi  (1959.) odmah se po završetku školovanja u Općoj bolnici Osijek na Odjelu za pulmologiju kao medicinska sestra općega smjera.  Zahvaljujući stručnim i radnim kvalitetama omogućen joj je upis Studija sestrinstva pri Medicinskome fakultetu u Osijeku te stječe zvanje više medicinske sestre. Preselivši se u Zadar, zapošljava se u Psihijatrijskoj bolnici Zemunik kao glavna sestra akutnog odjela. Ratne godine provodi u Općoj bolnici Zadar na Odjelu za kirurgiju, gdje pokazuje iznimnu stručnost u zbrinjavanju ranjenika te organizaciji te postaje glavna sestra Odjela za kirurgiju OB Zadar. Pokretačica je i aktivna sudionica te koordinatorica brojnih projekata poput međunarodnog projekta „E-medica“ u kojemu aktivno radi na uključivanju učenika i kolega u timski rad i stjecanje novih znanja.” 2011. dobitnica je nagrade „Bijelo srce“ za doprinos u sestrinstvu. Upisuje i završava Dopunsko pedagoško-psihološko obrazovanje pri Sveučilištu u Zadru, no njezina potreba za učenjem i stjecanjem novih znanja tu ne prestaje – nadograđuje svoja znanja u IT vještinama (ECDEL) i engleskom jeziku. te se usavršava skao aromaterapeut pri POU Aromavita u Zagrebu. Promovirana je i u zvanje mentora.

VID ORŠUŠ

Zbog teških socijalnih prilika u obitelji sa šestero djece Vid je već u prvome razredu napustio redovno školovanje te kao jedanaestgodišnjak počeo raditi kao najamni radnik na poljoprivrednim gospodarstvima. Dugotrajna nezaposlenost i preživljavanje od socijalne pomoći kao i želja za boljim životom i učenjem bili su najbolji motivi tada tridesetjednogodišnjem Vidu da u Pučkom otvorenom učilištu Koprivnica uspješno završi osnovno obrazovanje odraslih.  Velika mu je želja nastaviti obrazovanje i osposobiti se za pomoćnoga kuhara. Uvidjevši važnost obrazovanja  Vid svojim primjerom potiče sve koji su u sličnoj situaciji da ne odustaju od školovanja, posebno svjestan svakodnevnih poteškoća u integraciji i traženju zaposlenja s kojima se susreću Romi koji nedovoljno poznaju hrvatski jezik. Krug pozitivnog utjecaja se i dalje širi, njegova potpora bila je jedna od ranijih dobitnica nagrade Maslačak znanja – Ljiljana Car, tako da je i on potaknuo svoju sestru da završi osnovnu školu.

 

2013.

TOMISLAV SCHNEIDER

U Dječji dom Zagreb smješten je zajedno sa sestrom 2010. godine, u trenutku kada mu je preminula majka, a o njemu i sestri nije imao tko skrbiti. Završio je  trogodišnje obrazovanje u Školi za montažu, instalacije i metalne konstrukcije, ali je želio steći veću kvalifikaciju kroz nastavak školovanja. Upisao je četverogodišnje obrazovanje u Elektrostrojarskoj tehničkoj školi, gdje je u redovnom roku završio obrazovanje te stekao zvanje strojarskoga tehničara. Od srpnja 2012. godine radio je u sklopu projekta javnih radova u Domu za djecu Zagreb te u Domu za starije i nemoćne osobe Maksimir, gdje trenutačno i radi. Tomislavu je obrazovanje bilo pravi put i ono mu je, unatoč teškoj situaciji, dalo životne smjernice i otvorilo nove mogućnosti.

MARIJA LANDRIPET

Majka troje djece. Za nju obrazovanje nije značilo samo zaposlenje nego je ono temelj samopoštovanja, unutarnje sigurnosti i osobnoga razvoja. Sa završenom samo osnovnom školom osjećala je manjak samopoštovanja te se, usprkos teškoj bolesti, odlučuje za nastavak obrazovanja. Upisuje program pekara i uskoro se nakon završetka programa i zapošljava.

 

VITOMIRA LONČAR

Diplomirana je glumica. Zbog problema s epilepsijom od koje boluje, morala je prekinuti glumačku karijeru i, premda joj je komisija predložila odlazak u mirovinu, odlučila se na novi početak kroz učenje. Upisala je doktorski studij 2006. godine, a doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu u travnju 2011. godine. Također je završila niz različitih edukacija. 2011. stekla je i certifikat CQ trenera te transferira svoje znanje, formalno i neformalno, na okolinu. Također za kolege održava edukacijske cikluse te ih potiče na trajnu edukaciju.

 

2012.

ANA ORKIĆ

Gospođa Ana Orkić (44) do svojih je tridesetih godina bila isključena iz obrazovnog sustava, najvećim dijelom zbog preboljene dječje paralize i sredine u kojoj je živjela. Dolaskom u Zagreb završava osnovnu školu te program osposobljavanja za poslove kompjuterskog daktilografa. Nakon toga završila je trogodišnji program srednje škole – smjer kuhar te program prekvalifikacije za Turističko-hotelijerskog tehničara. Također uspješno završava program usavršavanja za slastičara – specijalistu nacionalnih slastica u sklopu IPA projekta „Ukusne vještine“, sudjeluje u IPA projektu „Uši širom otvorene“ kao asistent voditelju kuharskih radionica te u drugim radionicama u djelatnosti ugostiteljskog obrazovanja za osobe s posebnim potrebama. Ističe se i u volontiranju i edukacijskom radu, što dokazuje i stjecanjem pedagoško-psihološko-didaktičke izobrazbe na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu.


LUDMILA-MILICA POCZA

Gospođa Ludmila-Milica Pocza (74) godine umirovljena je medicinska sestra. Kao štićenica Doma za starije i nemoćne osobe Koprivnica, članica je Literarne sekcije KUD Podravka, piše poeziju (objavljenu u tiskanim zbornicima), nastupa u raznim prigodama i održava samostalne poetske recitale. Članica je Kluba „Mariška“ koji okuplja starije osobe s ciljem unapređenja kvalitete života, volontira u Knjižnici i čitaonici „Fran Galović“ na radionicama za najmlađe. Također je pohađala tečaj osnovnih informatičkih vještina, pa i u trećoj životnoj dobi i uz tešku bolest, nalazi prijatelje putem Facebooka, uživa u novim vještinama i aktivnostima kojima se bavi.

 

MIROSLAV CINDORI

Gospodin Miroslav Cindori (49) godine umirovljeni je kriminalist. Za potrebe radnog mjesta tijekom radnog vijeka neprekidno se stručno usavršavao, ali velik korak poduzima nakon umirovljenja: završava program osposobljavanja za njegovatelja starijih i nemoćnih osoba. Nastavlja s volontiranjem u poduzeću koje pruža pomoć i njegu starijim i nemoćnim osobama Beata Viti i u Domu za stare osobe Sv. Frane u Zadru. Trenutačno se osposobljava za medicinskog masera. Tako svoje vještine i ljubav nesebično poklanja onima kojima je to najpotrebnije ističući moto „znanje je bogatstvo koje ti nitko ne može oduzeti“!

 

2011.


LJILJANA CAR

Kao pripadnica romske manjine završava srednju školu te u svojoj zajednici aktivno promiče važnost obrazovanja kod romske populacije. Uključena je u program Pučkog otvorenog učilišta Koprivnica kao romski pomagač gdje pomaže onima kojima je upravo nedostatak obrazovanja glavna prepreka uključivanju u društvo. Njezin je stav da ključ poboljšanja situacije današnjeg položaja Roma leži u školovanju koje omogućuje savladavanje hrvatskog jezika i lakšu socijalizaciju te pristup institucijama i tržištu rada. Priča Ljiljane Car inspirativna je za sve koji su svjesni važnosti cjeloživotnog učenja kao i za one koje je potrebno osvijestiti o tome da obrazovanjem mogu pridonijeti većoj društvenoj uključenosti, što je posebno važno za pripadnike romske zajednice.


STJEPAN CIPEK
(1933. – 2014.)

Stjepan Cipek, profesor pedagogije i psihologije, svojim primjerom pokazivao je što znači živjeti po načelu cjeloživotnog učenja. Unatoč tomu što se nalazio na kraju osmog desetljeća,  pripremao je magistarski rad. Stjepan Cipek istaknuo se u Sveučilištu za treću životnu dob ne samo kao polaznik niza programa obrazovanja nego i kao osoba koja istodobno podučava. Tijekom svog radnog vijeka radio je kao učitelj, nastavnik i profesor te je objavio preko 40 stručnih radova iz područja pedagogije i psihologije, sudjelovao u velikom broju stručnih treninga te i sam vodio radionice i seminare. U 73. godini postao je polaznik Sveučilišta za treću životnu dob Pučkog otvorenog učilišta Zagreb uz aktivno sudjelovanje u izvannastavnim aktivnostima. Njegov primjer može poslužiti svima da odlaskom u mirovinu čovjek ne prestaje živjeti nego da učenje i obrazovanje mogu biti dobar način sudjelovanja osoba treće životne dobi u aktivnom društvenom životu.

ZVJEZDANA RONČEVIĆ

Gospođa Zvjezdana Rončević zbog teških socijalnih prilika ne uspijeva završiti srednju školu zaposlivši se već nakon osnovne škole. Mlada se udaje, rađa blizanke. U međuvremenu ostaje bez posla, ali 2008. godine, sa 47 godina odlučuje upisati srednju školu u Pučkom otvorenom učilištu As Zadar, koju je unatoč teškim socijalnim prilikama i obiteljskim tragedijama, u srednjim godinama 2011. godine uspjela završiti, za razliku od mnogih osoba koje, u nemogućnosti završetka obrazovanja u redovitom sustavu,  u većini slučajeva nisu motivirane za nastavak obrazovanja. Stoga je primjer Zvjezdane Rončević posebno poticajan za osobe koje se nalaze u sličnim životnim okolnostima.